Psiholog Centra za zdravlje mladih Daniel Milošević za medije govorio o mentalnom zdravlju mladih muškaraca
U svibnju 2026. psiholog CZM Daniel Milošević dao je izjavu za studentske novine Globus za članak na temu "Više od šutnje: zašto mladi muškarci ne traže pomoć i što se može promijeniti" autora Luke Volodera, studenta novinarstva s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Psiholog Milošević ističe da kada je u pitanju javljanje za podršku Savjetovalištu za mentalno zdravlje u CZM brojke pokazuju kako se u odnosu na mlade djevojke mladi muškarci za podršku javljaju u manjoj mjeri. Postoji nekoliko objašnjenja zašto je tomu tako, a ono što sa sigurnošću možemo reći jest da tomu nije tako zato jer mladi muškarci nemaju teškoće s kojima se susreću.
Ovakva raspodjela traženja podrške uvelike je uvjetovana društveno-socijalnim kontekstom i očekivanjima u kojima i dalje, iako uz neke vidljive pomake, postoji velika stigma oko toga da se muškarci jave za podršku u bilo kojem području svojega života, a onda i na području mentalnog zdravlja. Unaprijed formirana slika snažnog i uspješnog muškarca koji ne dijeli svoje emocije već ih supresira, koji je uspješan i samostalno se nosi sa svim teškoćama koje život stavi pred njega sigurno doprinosi težini pritiska koji mladi muškarci osjećaju tijekom suočavanja s teškoćama na polju mentalnog zdravlja. Tako iskrivljena slika može pojačati osjećaj neadekvatnosti ili bezizlaznosti u situacijama emocionalnog distresa, a u kombinaciji sa strahom od osude, može nagnati mlade muškarce da svoju patnju ignoriraju, a ako ju osvijeste da ju zadrže za sebe ili pak da ju ispolje kroz različita (često neadekvatna) ponašanja ili zlouporabu sredstava ovisnosti kao vid “ispušnog” ventila koji kratkoročno moguće donosi odmak i/ili olakšanje, no dugoročno prolongira patnju i narušava emocionalnu dobrobit.
Na upit kako što bolje pristupiti mladim muškarcima u tretmanskom okruženju, odgovara kako "učinkovit pristup u radu s muškarcima je onaj temeljen na empatiji, pružanju prostora i uzimanju u obzir šireg društvenog konteksta te načina na koji muškarci izražavaju, reguliraju i komuniciraju vlastita emocionalna stanja. To znači da je ključno prepoznati često nevidljivi teret tradicionalnih očekivanja (poput očekivanja da budu financijski stup primarne obiteljske zajednice, fizički snažni, emocionalno distancirani te "hladne" glave) koji stvara bolan unutarnji rascjep između toga kako se mladi muškarci zapravo osjećaju i toga što po tom pitanju mogu učiniti. Emocionalna patnja, koju češće izražavaju na van - razdražljivosti, ljutnjom, radoholizmom ili uključivanjem u rizična ponašanja često je samo maska iza koje stoji mnogo tjeskobe, tuge, osjećaja manje vrijednosti i unutarnje patnje. Podržavanjem konkretnih ponašanja i radnji na koje su mladići usmjereni, ali i uvođenjem prostora za razgovor o tome kako se u u tim radnjama osjećaju omogućava učenje o vlastitim emocionalnim stanjima (prepoznavanje, imenovanje, regulacija) i omogućava učenje zdravijih i efikasnijih načina djelovanja bez pritiska da time prestaju biti ono što jesu, da gube svoj muški identitet ako posvete pažnju i tom aspektu svoga funkcioniranja."
Na kraju, psiholog šalje poruku mladim muškarcima:
"Pitajte svoje muške prijatelje kako su ili samoinicijativno podijelite kako ste vi. Pokretanje razgovora o tome kako smo s drugima povećava osjećaj bliskosti i pripadanja, a donosi i olakšanje. Početna nelagoda prilikom dijeljenja sadržaja o našim osjećajima nije neobična i ne treba se interpretirati kao automatski znak da se od te aktivnosti odmaknemo već se može vidjeti kao dobar putokaz da se pomičemo iz zone komfora i da ranjivošću sa osobama do kojih nam je stalo otvaramo nove dimenzije povezivanja."
