Voditeljica CZM-a Dorotea Bratuša Juraj za HRT o prevenciji nasilja, ulozi zajednice i podršci djeci nakon traumatskih događaja
Nakon tragičnog događaja u zagrebačkoj srednjoj školi, pitanje sigurnosti djece i mladih te mogućnosti prevencije nasilja ponovno je bilo u fokusu javnosti. O temi su 14. rujna 2026 u HRT-ovoj emisiji govorili stručnjaci iz područja obrazovanja, pravosuđa i mentalnog zdravlja, među kojima i voditeljica Centra za zdravlje mladih, klinička psihologinja Dorotea Bratuša Juraj.
Govoreći o mogućim uzrocima ovakvih događaja, psihologinja je istaknula kako ih nije moguće objasniti jednim uzrokom ili jednim obrascem ponašanja. Na ono što djeca osjećaju, kako razmišljaju i kako se ponašaju utječe više različitih čimbenika, zbog čega je za prevenciju važno djelovati na više razina – kroz obitelj, školu, lokalnu zajednicu i društvo u cjelini.
Roditelji pritom imaju važnu ulogu jer djeca velik dio obrazaca ponašanja i komunikacije usvajaju upravo promatrajući odrasle oko sebe. Način na koji roditelji razgovaraju, reagiraju na probleme i odnose se prema drugima predstavlja važan primjer djeci. Jednako tako, škola ima važnu ulogu u praćenju djece, prepoznavanju njihovih potreba i usmjeravanju prema odgovarajućoj podršci.
Prevencija zato ne znači samo reagirati kada se problem već pojavi, već kontinuirano stvarati okruženje u kojem djeca mogu razvijati odnose, osjećaj pripadnosti i različite interese i vještine.
Važno je:
- pratiti djecu i njihove potrebe kroz različita razvojna razdoblja
- graditi otvorenu komunikaciju u kojoj se dijete može obratiti odrasloj osobi kada mu je teško
- djeci pružati pozitivne modele komunikacije i ponašanja kroz primjer odraslih
- poticati aktivnosti u zajednici koje djeci omogućuju druženje, razvoj interesa i kvalitetno provođenje slobodnog vremena
- povezivati roditelje, školu, stručnjake i lokalnu zajednicu u pružanju podrške djeci
- obratiti pažnju na utjecaj društvenih mreža i sadržaja kojima su djeca svakodnevno izložena
- o teškoćama i promjenama u ponašanju razgovarati na vrijeme, umjesto čekati da se problem produbi
Poseban izazov danas predstavlja utjecaj društvenih mreža. Djeca su neprestano izložena različitim sadržajima, načinima komunikacije i obrascima ponašanja koji mogu utjecati na njihov način razmišljanja i odnose s drugima. Brzo širenje informacija dodatno otežava mogućnost da djeca naprave odmak od uznemirujućih sadržaja, zbog čega je važno s njima razgovarati o onome što vide i doživljavaju na internetu te razvijati njihov kritički odnos prema sadržajima kojima su izloženi.
Kada se dogodi traumatski događaj, važno je pritom imati na umu da djeca različite dobi ne reagiraju na isti način. Neka će djeca odmah željeti razgovarati o onome što se dogodilo, dok će druga trebati vrijeme ili će u početku željeti nastaviti sa svojim uobičajenim aktivnostima. Kod neke djece reakcija se može pojaviti tek nakon nekoliko dana.
Zbog toga je važno djeci omogućiti različite načine nošenja sa situacijom. Nakon početne krizne intervencije i pružanja psihološke podrške potrebno je nastaviti pratiti djecu i omogućiti im povratak rutini, igri, druženju i drugim aktivnostima koje su im važne. Krizne intervencije pritom imaju važnu ulogu jer omogućuju psihološko savjetovanje i podršku djeci, roditeljima i stručnjacima koji su pogođeni događajem. Važno je dati prostor za razgovor o osjećajima i mislima koje se mogu pojaviti te roditeljima pružiti smjernice kako biti podrška djeci u danima i tjednima nakon događaja.
Upravo je zato važno razumjeti da reakcija na traumatski događaj ne mora biti trenutna. Dijete može nekoliko dana djelovati kao da ga događaj nije posebno pogodio, a tek naknadno pokazati potrebu za razgovorom ili podrškom. Roditelji i odrasli koji rade s djecom trebaju biti strpljivi, dostupni i spremni ponovno otvoriti razgovor kada dijete za to bude spremno.
Prevencija nasilja i briga o mentalnom zdravlju djece zahtijevaju uključivanje cijele zajednice. Obitelj, škola, stručne službe i lokalna zajednica imaju različite, ali međusobno povezane uloge u stvaranju okruženja u kojem se djeca mogu osjećati sigurno, prihvaćeno i podržano.
Kako je istaknuto u razgovoru, odgovornost za dobrobit djece nije samo na jednoj instituciji ili jednom sustavu. Potrebno je graditi zajednicu koja djeci pruža prilike za razvoj, kvalitetne odnose i podršku, ali i dovoljno prostora da se njihove potrebe i teškoće prepoznaju na vrijeme.
Briga za djecu stoga nije samo reakcija na krizne situacije. Ona počinje puno ranije kroz svakodnevne odnose, komunikaciju, praćenje djece i stvaranje sigurnog okruženja u kojem mogu odrastati.
Cijeli prilog dostupan je na linku
